ŠEHERZADA ĐAFIĆ: Od „doma“ do „centra“: Dom kulture Bihać u duhu prostornog obrata

Piše: Šeherzada Džafić

"Bihać je sam po sebi pozornica"

Vlado Kerošević, 10 godina Bihaćkog ljeta

Savremeni gradovi u Bosni i Hercegovini pretvorili su se u prazne prostore: uništene tvornice, napuštene industrijske pogone, prazne penzionerske i studentske domove. Prostori koji su (i) ostali su na izdisaju ili su pretvoreni u prostore „za službu“ centrima moći. Takvi prazni prostori su u gradu Bihaću, gradu koji (čini se još uvijek) živi na ostacima slavne i u kulturnom smislu veoma produktivne prošlosti, bez naznaka da će ti prostori služiti svojoj originalnoj svrsi.

            Dom kulture – ta sintagma (danas) predstavlja sve i/ili ništa! „Dom“ podrazumijeva bezbroj topofiličnih, čovjeku potrebnih značenja: utočište, zaštitu, potrebu, posjedovanje. „Kulturu“ je notorno teško sveobuhvatno definirati, zbog mnoštva značenja. Oslanjajući se na Raymonda Williamsa, ovdje ćemo u njoj vidjeti široku lepezu pojmova, stvari, praksi koje nas okružuju; ne samo vjerovanja i vrednote, već i obrasce ponašanja i simboličko djelovanje. Jezikom dijalektike, kultura može biti shvaćena kao način strukturiranja i oblikovanja društvenih odnosa u skupini, ali i način na koji te strukture i modalitete poimamo i interpretiramo. Stavimo li sintagmu „dom kulture“ u kontekst dijahronijskog (povijesnog/historijskog) vremena, ona će imati značenje koje korespondira sa značenjima koje doma i kulture koje smo upravo skicirali. Ali, sagledamo li te pojmove u sinhronijskom presjeku ovoga vremena, dobit ćemo veliko ništa. Uostalom, ti su pojmovi najčešće i promijenjeni ili modificirani: umjesto „domova kulture“, danas po pravilu govorimo o „kulturnim centrima“, što za rezultat ima sasvim nove semantičke asocijacije (npr. „centri moći“, što nas smješta u registar politike u njezinom najpragmatičnijem, „politikantskom“ smislu).

To nas dovodi do nekoliko ključnih pitanja. Prvo, možemo li vraćanjem u prošlost i rekonstrukcijom onoga što su domovi kulture bili, vratiti njihova prvobitna značenja i svrhu? Drugo, koje su to funkcije domova, te kako su uspijevali imati, zasad pretpostavljamo, uspješnu praksu? I treće, čini se ključno, je li moguće vratiti i upotrijebiti, na koncu, ostvariti te funkcije kroz današnje kulturne centre, i na taj način pojam centra odvojiti od „moći“ (čitaj: politike u najsirovijem izdanju), preobrazivši ga u „dom“ (čitaj: utočište). Kako govorimo o domovima kao utočištima, ljudskim obitavalištima, metodologija rada je logična – ispitivanje na terenu, kroz razgovore onih koji su realizirali te funkcije, te kroz dokumente koji svemu tome svjedoče. Kako koristimo vremenski kontekst razvoja domova kao prostora, čini se logičnim da sve utemeljimo na postulatima koje donosi ova epoha, a oni se ogledaju upravo u smjeni vremena i prostora, tzv. prostornom obratu. Kako će se rad konkretno fokusirati na Dom kulture u Bihaću, gradu koji je, bez obzira na trenutnu marginalnost, nekada predstavljao središte ključnih političkih zbivanja (za BiH, ali i za region), istraživanje će krenuti od njihovog konteksta, te rekonstruirati ključne događaje koji su utjecali razvoj Doma.

 

Transformacije Doma kulture Bihać

„Ključ Bosne je Bihać“ glasi hronogram na počiteljskoj tvrđavi iz 1700. godine (Maslak, Mujadžić, 2009) – samo jedan od izvora iz kojih se iščitava važnost grada Bihaća u kulturno-historijskom smislu. Bogata i burna historija učinila je da je Bihać (bio) jedno od kulturnih žarišta i modernom periodu. U prilog tome govori i izjava Josipa Broza Tita 1966. godine da su u Bihaću položeni temelji jedinstva i stvoreni prvi oblici nove narodne države. Ti ključni događaji u prošlosti prvo zasjedanje AVNOJ-a (26. i 27. novembra 1942.), osnivanje aerodroma Željava (1968.), a samim time i izgradnje vojnih ustanova u Bihaću (zgrade H1 i H2), zatim osnivanje bihaćkih proizvodnih giganta (Kombiteks, Politelenka, Žitoprerada), mnogobrojnih škola, koledža i akademija (a koji su imali popratnu „kulturu“), stvorili su uvjete za (zvanično) osnivanje Doma kulture.

Prvobitno, Dom kulture nije imao svoje stalno mjesto, već je bio institucionalno/prostorno izmještavan, te je tako stekao status hodajućeg prostora. Ta prostorna transformacija učinila je da Dom bude prisutan u svakome muzeju, biblioteci, galeriji i školi (partikularno je takvu praksu zadržao i do danas). On predstavlja odličan spoj vremena i prostora, a taj hronotopski spoj može se označiti i kao heterotopija grada. Kroz takvo iščitavanje prošlosti i učitavanje u sadašnjosti, cilj je učiniti Dom kulture prostorom dostupnim za sve, istovremeno mnemotopom (Assman, 2005) i heterotopom (Focault, 2008), ogledalom duha vremena i odrazom ljudskih htijenja i potreba u sistemu u kojem su vrijednosti (kao što je kultura) postale marginalne, a priča o (post)modernom čovjeku jedna velika utopija.

AVNOJ u Bihaću

 

Od utopije „doma“ do heterotopije „centra“

Određujući 19. stoljeće kao stoljeće opsesivnog straha uzrokovanog poviješću i njezinim temama akumulacije prošlosti, Michel Foucault će 20. stoljeće odrediti kao epohu prostora, tvrdeći da „ideologijski sukobi“ nastaju između „pobožnih potomaka vremena i tvrdokornih stanovnika prostora“ (2008: 39). Foucault pri tome ne negira vrijeme, već ukazuje na zastarjele i pogrešne pristupe vremenu i povijesti koji su doveli do stagnacija i kriza, „akumulacije prošlosti, viška mrtvih i pogibelji hlađenja koja prijeti svijetu“. S druge strane, okretanje ka prostoru jeste zaokret ka dijalogu, jer je vrijeme u kojemu živimo vrijeme „usporednog, bliskog i dalekog, susjednog i raštrkanog“. Time će Foucault označiti zvaničnu prekretnicu ka prostoru, a njegove ideje naći će put do mnogobrojnih sljedbenika koji će se okrenuti prostoru i u njemu (po)tražiti i naći odgovore na mnoga pitanja svakodnevnice. Prostor će se izučavati s raznih aspekata i ući će u mnoge društvene, humanističke i prirodne discipline.

            Istraživanje u okviru projekta „Domovi kulture – izgubljena mjesta zajedništva i emancipacije“ nastalo je na tragu Foucaultovu tezu o prostoru, a „materijal“ s terena – to huserlovsko „potonulo blago“ – otvorio je novu hipotezu: obrat od vremena ka prostoru desio se i u domovima kulture, a sam obrat najuočljiviji je u preobrazbi prostorâ u mjesta. Rezultati tog obrata vidljivi su u konkretnim domovima kulture koji su posta(ja)li prostorima u kojima se ogleda(lo) lice grada (heterotopije), utočišnim mjestima (topofilijama), a sve skupa ih karakteriziraju sjećanja tako da ih se može kategorizirati u mjesta sjećanja (mnemotope).

            Ovom obratu od vremena ka prostoru domova i njihovih funkcija doprinijeli su vanjski, ali i unutarnji faktori. Vanjski faktori odnose se na društvena strujanja, ratove i sukobe na globalnom planu koji su imali direktni utjecaj i na unutarnje faktore, a koji se ogledaju u intenzitetu posvećenosti kulturi i uopće društvu kao kolektivu koji teži određenom identitetu.

            U određivanju funkcija Doma (bio on „dom kulture“ ili „dom Armije“) može nam pomoći Focaultov koncept heterotopije. Usredotočivši se na vanjski prostor koji zaposjedaju ljudi, Foucault uspostavlja razliku između materijalnih (stvarnih) prostora, i onih iluzijskih, tj. nezbiljskih prostora – utopija koje nude savršenu sliku ili, pak, naličje društva. Pojam heterotopije definiran je kao mjesto koje je u isti mah i materijalno i iluzijsko, tj. stvarno društveno institucionalizirano mjesto koje uključuje i nefizičke položaje. Uzmemo li u obzir da su „domovi kulture“, kako su svojedobno bili definirani, postali iluzija, te da su smjenjivali svoje funkcije od utočišnih (topofiličnih) do odbojnih (topofobičnih) prostora, moguće ih je sagledati u tom ključu, te na osnovu dijahronijskog pregleda vidjeti u kom sinhronijskom presjeku su najbolje funkcionirali. U skladu s uvidima, moguće je napraviti prijedloge koncepta za bolje funkcioniranje u sadašnjosti/budućnosti.

            Uz podjelu na heterotopije krize i heterotopije devijacije, Foucault navodi šest načela heterotopije: a) heterotopije se javljaju u svim društvima; b) unutar određenog društva heterotopija ima posve određenu funkciju, a ta je funkcija podložna promjeni tokom vremena; c) heterotopija ima sposobnost uspostavljanja više različitih prostora, položaja na jednom zbiljskom mjestu (pozorište, kino); d) heterotopije su uglavnom povezane s odsječcima vremena, te se otvaraju prema heterokronijama (muzeji, knjižnice, sajmovi); e) heterotopije uvijek pretpostavljaju sistem otvaranja i zatvaranja koji ih izolira i ujedno čini dostupnima. Sve navedene karakteristike heterotopije imao je Dom kulture Bihać. Iz heterotopijskog (izmješteno prostornog), a ujedno i heterokronijskog (izmješteno vremenskog) iščitavanja ovoga doma dobit ćemo jasnu sliku onoga što je on bio, kakve je odjeke ostavio do danas, te u kolikoj mjeri današnji Kulturni centar može iskoristiti ranije prakse i učiniti Centar – domom.

 

Bihaćki Dom kao heterotopija/heterotopije

Bilo da su imali definiranu ulogu doma kulture, da su bili smješteni na konkretno mjesto ili su izmještene institucije sa zadaćom, domovi kulture na području Unsko-sanskog kantona bili su značajno mjesto. Ipak, zbog pretežno ruralnog karaktera regiona, bili su dostupni samo užem krugu stanovništva. Zbog prostorne skučenosti, bili su nedostupni za širu javnost, bivajući na samome početku heterotopijama: postojećim prostorima, ali i ne pristupačnim (svim) građanima. Tome svjedoči i Bišćanin Husein Dervišević koji u memoarima referira na razvoj Bihaća, određujući pod kulturnom elitom samo one koji su u užem dijelu grada, uz sugestivni opis te elite u prostornom određenju „od kina do benzina“. Naime, glavna ulica Korzo u Bihaću obilježena je tim granicama, kino kao početna tačka i benzinska pumpa kao krajnja. Možda je puka slučajnost, ali se desilo pomjeranje „kina“ koje vremenom zauzima poziciju nakon nekadašnje benzinske pumpe, da bi se nakon nekog vremena vratilo na prvobitnu tačku. Zatvaranje Kina „26. novembar“ a kasnije i Kina „Una“ simbolički asocira na teška vremena kroz koja je prolazilo kino koje će na samome početku imati ulogu "doma". Slično je i s muzejima, bibliotekama, pa i određenim obrazovnim ustanovama (Narodni univerzitet, biblioteke, Niža i Viša gimnazija), koje će sve skupa zbog jasno definiranih, ali i ne jasno prakticiranih funkcija biti heterotopije ovoga grada, kao i njegove okoline.

 

Promjene funkcija doma kulture

U zborniku članaka i dokumenata Bihaćka republika iz 1965. godine (izdavač: Muzej AVNOJ-a i Muzej Pounja), nalazi se fascinantan pregled događaja koji su prethodili, ali i onih koji su se desili nakon Prvog zasjedanja AVNOJ-a, prvog općejugoslavenskog političkog tijela predstavnika svih naroda i narodnosti u vrijeme NOB-a. Istovremeno je održan i Prvi kongres Antifašističke omladine Jugoslavije (USAOJ) i donijeta odluka o formiranju Saveza pionira Jugoslavije u okviru USAOJ-a. Događalo se to u depandansu stare zgrade Klostera (samostan časnih sestara), koji je bio izgrađen 1939. godine. Ti događaji usko su vezani za (zvanično) osnivanje Doma kulture koje će se desiti iste godine, da bi 4. novembra 1942. godine zgrada USAOJ-a zvanično postala Domom kulture u kojem je održan niz skupova – političkih i kulturnih manifestacija, od kojih je posebno značajno formiranje prve zvanične kulturno-umjetničke ustanove nove Jugoslavije, Kazališta narodnog oslobođenja Jugoslavije (ansambl od 21 člana), koja je izvela niz predstava. Prema svjedočenjima mnogih ispitanika Kazalište je je imalo značajnu ulogu u tadašnjem kulturnom životu grada. „To je bio jedan lijep period“, ističe Mehmed Zjakić, koji sa određenom sjetom govori o tim događajima: „Dok su partizani u Bihaću boravili 86 dana, Kazalište narodnog oslobođenja je u nizu večeri priređivalo predstave s djelima poznatih dramaturga i komediografa s naših prostora. Priredbe su se održavale u sali Klostera. Kao znatiželjan dječak, jedne večeri sam i sam pokušao biti posjetilac priredbe“, nastavlja Zjakić, koji je svoja sjećanja opisao i u knjizi memoara Iz života jedne bihaćke porodice – sjećanja (2012).

            Nakon konačnog oslobođenja Bihaća, 28. marta 1945. godine, depadans Klostera je nacionalizovan i stavljen pod zaštitu države. Restauracija i rekonstrukcija u ratu oštećenog objekta završena je novembru 1952. godine, i u njemu je na inicijativu Centralnog odbora SUBNOR-a Jugoslavije, osnovan Spomen-muzej Prvog zasjedanja AVNOJ-a, a 26. novembra 1952. godine otvorena privremena izložba u povodu 10-godišnjice Prvog zasjedanja AVNOJ-a, da bi stalna postavka svečano otvorena 26. novembra 1982. godine u povodu 40. godišnjice Prvog zasjedanja AVNOJ-a.

            Kao prostor transformacije Dom kulture u Bihaću je kroz svoj razvoj ispratio sve navedene historijske događaje, služeći nekad kao primarni prostor za sva događanja, a nekad bi događaji svoj prostor ustupili afirmaciji Doma. To će se desiti i u kasnijim godinama, npr. 1948. godine kada se osniva Kino „26. Novembar“ koji će u svojoj sekundarnoj funkciji biti Domom kulture (kasnije preimenovano u Kino „Una“). U tom nizu transformacija svakako značajno mjesto zauzima i osnivanje Radničkog univerziteta kojega je osnovalo Opštinsko vijeće 30. septembra 1959., i koji će svojim aktivnostima predstavljati glavni kulturni centar.

            Godine 1977. zbor radnika tadašnje radne organizacije Radničkog univerziteta „Kasim Ćehajić“ donosi odluku o pripajanju Radne organizacije Kino „26. Novembar“ Radnoj organizaciji Radnički univerzitet „Kasim Ćehajić“. Odlukom Skupštine opštine Bihać od 29. aprila 1986. osnovana je zatim Radna organizacija u osnivanju „Prvi kongres USAOJ-a“. Skupština opštine Bihać na sjednici održanoj 13. maja 1991. donijela je odluku o osnivanju JP „Dom kulture“ Bihać, prema kojoj, pored ostalog, javno preduzeće preuzima sva prava i obaveze od Radne organizacije Spomen dom „Prvi kongres USAOJ-a u osnivanju“, a koja istim danom i prestaje s radom. 

Skupština Općine Bihać, na sjednici održanoj 27. aprila 1994. donijela je odluku o spajanju Radnih organizacija „Spomen dom Prvi kongres USAOJ-a u osnivanju“ i Radničkog univerziteta „Kasim Ćehajić“ Bihać u jedinstvenu Javnu  ustanovu u državnoj svojini po nazivom „Dom kulture“. Općinsko vijeće Bihać, na sjednici održanoj 29. oktobra 1999. donosi odluku o promjeni naziva JU „Dom kulture“ u JU „Kulturni centar“. U članu 4. spomenute odluke navodi se da je djelatnost JU „Kulturni centar“ prezentacija djela iz oblasti: književnosti, filma, teatra, muzike i drugih umjetnosti, te organizacija i realizacija drugih kulturnih i sličnih manifestacija. Općinsko vijeće Bihać na sjednici održanoj 13. jula 2007. donijelo je Zaključak kojim se poslovi organizacije i realizacije svih kulturnih manifestacija i programa od značaja za grad i općinu Bihać prenose sa općine Bihać na JU „Kulturni centar“ Bihać, uključujući i Festival scenskih umjetnosti „Bihaćko ljeto“ i produžene aktivnosti uz Festival.

 

Više različitih prostora na jednom zbiljskom mjestu

Svaki sinhronijski presjek ovoga djahronijskog niza u razvoju Doma donosi sliku različitih funkcija. U prvome valu uloga doma bila je više usmjerena na kino-projekcije. „Lijepe su to bile godine; čitao se Filmski svet, Filmski vjesnik, Arena i sve što je bilo filmsko, skupljali se filmski plakati i filmski sadržaji“ (Dervišević, 1999). Pri svemu tome tražila se karta više, a na projekciji se sjedilo u krilu, kako bi se preprodala karta i „zaradilo“ za sljedeću projekciju. S istim nestrpljenjem su se očekivale cirkuske predstave, posebno kada bi dolazili gostujući cirkusi kao što je, npr. mađarski cirkus „Korona“ ili „Verona“.

U Domu Armije (zgrada sadašnjeg Kulturnog centra) priređivale su se raznovrsne priredbe, a Bišćani su imali i vlastiti bend Dječaci s Une, kao i plesne večeri: „Voljeli smo te naše matineje, te plesne zabave koje su se inače održavale u kasna nedjeljna popodneva u Domu Armije. Na njih nas nisu puštali bez kravate, koja je bila dodatna ulaznica, pa smo to čudo pozajmljivali od prijatelja, ili iz porodične garderobe“ (Dervišević, 1999). Na tim večerima plesao se tango – naravno, oni koji su umjeli, a oni koji nisu danima su vježbali na „ucrtanim“ koracima tanga na pločnicima pored Doma.

Dječaci sa Une

 

Slični događaji dešavat će se i na drugim lokacijama, a posebno se izdvajaju horska i recitatorska sekcija koje su imale podsekcije za djecu i odrasle. O tome svjedoči profesorica bosanskoga jezika i književnosti Slavica Vuković, koja s nostalgičnim sjećanjem priča o tim događajima: „Redovno smo se sastajali i imali književne, recitatorske večeri. Sale Doma kulture i Radničkog doma bile su prepune“ (2017).  S takvim prizvukom govori i učiteljica Džehva Havić Alagić, kojoj je mladost protekla upravo u aktivnostima vezanim za Dom kulture, kao aktivnoj učesnici u kreiranju događaja ili kao vjernoj pratiteljici svih događanja od 60-tih godina do danas. Po njenim riječima u različito vrijeme, različito se njeguje kultura, a sve, naravno ovisi i od prostora: „Danas su veće mogućnosti, ali mladi sve manje vremena posvećuju kulturi. Nekad se za kulturu i kulturne događaje živjelo“ (2017). Neovisno od Doma kulture, radile su i druge sekcije u drugim prostorijama, kao npr. folklorne sekcije (koje će djelovati unutar osnovnih ili srednjih škola), a sve njih će objedinjavati upravo program Doma kulture. Idilu kulturnih događaja u gradu Bihaću prekinulo je rušenje Radničkog univerziteta, što je bilo uvertira za događaje 90-tih kada Dom kulture ne funkcionira, sve do 1994. godine kada je zvanično osnovan Dom kulture.

Anto Marjanović, predsjedavajući Općinskog vijeća Bihać 1999. godine, ističe značaj sjednice Vijeća od 9. marta 1999. godine kada su općinski vijećnici svih parlamentarnih stranaka zdušno podržali ovaj projekat: „Poslije završetka rata, u Bihaću se osjećala silna potreba da materijalni oporavak grada prati kulturna i duhovna obnova. Institucije iz oblasti kulture, kao i zaljubljenici u umjetnost, pokušavali su samoinicijativno organizirati manifestacije kulturnog sadržaja s ciljem osmišljavanja kulturnog života grada“.

            Pored scenskih umjetnosti, Bihaćko ljeto donosi i druge kulturne događaje kao što su književne večeri, promocije knjiga, večeri folklora i modernog plesa te različite (likovne, fotografske, kiparske) izložbe. Sadržaji ovoga tipa sastavni su dio Ulicom Bišća – druge velike, jesenske manifestacije u organizaciji Kulturnog centra. Od redovnih, već tradicionalnih manifestacija ističe se još Bazar kulture, ali i mnoge druge, po potrebi organizirane manifestacije koje čine da kultura u gradu na Uni bude dio svakodnevnice.

 

Teatar bez pozorišta

Od svih kulturnih priča najveća je svakako ona o Festivalu scenskih umjetnosti Bihaćko ljeto koja je grad na Uni učinila otvorenom pozornicom kulture, a građane Bihaća ponosnim učesnicima (bilo u kreiranju događaja, bilo kao publike) čemu svjedoči velika posjećenost, ali i posvećenost ovome Festivalu. Naslov „Pozorište osvaja Krajinu“ na naslovnici Unsko-sanskog sedmičnika Krajina, juna 1999. godine označilo je milenijski kulturni preokret za Bišćane. Po riječima bihaćkog poete Huseina Derviševića, bilo je to oslobođenje od desetljeća pozorišnog mraka: „Slučajno se to desilo na razmeđu stoljeća, pa, manifestacija (...) pređe iz stoljeća u stoljeće, iz milenija u milenij. Posta brzo dvostoljetna, dvomilenijska. Nešto se mislim, šta bi rekli stari Grci na to. Vjerujem da bi se radovali; živi duh Pijerida i nisu postojale uzalud“. Ovaj poeta naglašava kako ti dani „ljeta“ ustvari traju cijelu godinu: „Jer mi ljeta povezujemo svako na svoj način; jedne u zimskim danima griju sjećanja na famozne predstave, pa tako ne daju da ljeto ode, a drugi to rade novim idejama, planovima, programima, snovima o novim predstavama, i ono, juni nam cijelu godinu“. Kulturni centar Bihać je 2009. godine izdao monografiju 10 godina Bihaćkog ljeta koja je ovjekovječila festival na preko 200 stranica što fotografija, što izjava svih onih (značajnijih) ličnosti s kulturne scene BiH i regije. Nit koja spaja sve protagoniste monografije jeste želja da Bihać dobije profesionalno pozorište.

            Kao i davne 1957., tako je i 2000. Bihać imao priliku gledati „Hanku“, ovaj put kao pozorišnu predstavu: „Nikada neću zaboraviti odlučnost čelnih ljudi grada da poslušaju kulturne zanesenjake i zbog pozorišne predstave 'Hanka' zaustave već gotov projekat rušenja sportskog kompleksa Doma Armije i time gradu podare jedan od najatraktivnijih prostora za raznolike kulturne i sportske sadržaje“, rekao je reditelj Sulejman Kupusović za monografiju o festivalu.

            S druge strane, žalost zbog nedovršene dvorane Kulturnog centra iskazala je glumia Gordana Boban koja je na prvo mjesto stavljala važnost podrške institucija (u ovome radu nazvane „centarima moći“) koje mogu pomoći u rekonstrukciji prostora: „Radujem se danu kada će zbog dovršene dvorane najradosniji biti Bišćani, a s njima i glumci. Radujem se tom budućem vremenu, jer ćemo i u Bihaću imati profesionalno pozorište“. Slično je govorio i glumac Senad Bašić, uz isticanje posebnosti bihaćke publike: "Bihać ima predivnu, vrlo obrazovanu publiku koja voli teatar i žao mi je što se u Bihaću ne otvori profesionalna scena. Mislim da će to sadašnja ministarstva kulture pogurati volio bih, naravno, da Bihać konačno dobije svoj teatar. Što se tiče teatarskih dana, uvijek rado budem gost i Bihać je stvarno jedan od najljepših gradova u kojima sam gostovao.“ Nažalost, ali evo i dvadeset godina nakon toga Bihać nema pozorište, a pred doček 20. jubilarnog Bihaćkog ljeta ostaje i bez prethodno rekonstruiranih prostorija u kojima bi se odvijao dio aktivnosti vezanih za ovu, kao i druge manifestacije.

            U periodu između desete i dvadesete godišnjice Festivala, Bihać je i dalje imao prepune sale, a posebno uređenu salu Doma Armije koja, za razliku od prethodnog prostora, ima bolje uvjete. Tome u prilog govore predstave koje su se izvodile i po više puta, kao npr. predstava „Ay, Karamela“: riječima reditelja i pisca Safeta Plakala, iz monografije o Bihaćkom ljetu, „sjajnu antifašističku priču o nepriznavanju smrti, Bišćani, koji su netom i sami izašli iz fašističke stege, prihvatili su s oduševljenjem. Sala Doma Armije bila je pretijesna da primi sve zainteresirane, pa smo najesen te iste godine u istom prostoru odigrali još dvije predstave“, a publikom je bio oduševljen i reditelj Gradimir Gojer: „Bihać pobjeljuje crne teatarske mrlje u BiH. Mislim da je iznimno značajan za ukupnu kulturnu situaciju u BiH. Koliko je bitan pokazale su tri ključne stvari. Prva i i osnovna konstanta cjelokupne ove teatarske situacije u Bihaću je publika - Bihać je jedan od rijetkih kulturnih centara u BiH  koji nije ni u jednom trenutku, ni u jednoj fazi svoga razvoja imao krizu publike i to je prvi argument“. Oduševljenje publikom iskazala je i Mirjana Karanović, porijeklom Bišćanka: "Gostovanje koje smo imali na bihaćkom ljetu mi je stvarno ostalo u sećanju. Ne zbog samog grada i atmosfere, iako je pogled s letnje bašte na reku bio izuzetno lep. Nekako taj ceo dan je bio lep i prijatan, a presudna je bila fantastična atmosfera koja se stvorila u sali u kojoj smo igrali. Takvu atmosferu nisam očekivala kada sam videla kako izgleda zgrada i scena na na kojoj ćemo igrati. Bila sam sumnjičava prema tome na kakav će prijem naići predstava u jednoj goloj betonskoj prostoriji (...) Do kraja predstave stvoreno je jedinstvo između nas na sceni i ljudi u sali. Sećam se da su svi ustali kada se predstava završila i dugo, dugo aplaudirali. Nisam mogla da se suzdržim. Gutala sam knedle i suze“. Glumac Vlado Kerošević vidi značaj u tome da su bihaćka teatarska okupljanja vođena idejom o formiranju teatra koji bi trebalo da postane infrastruktura bihaćkom kulturnom ljetu, odnosno kulturnim zbivanjima u Unsko-sanskom kantonu: „To je jedan od rijetkih kantona u BiH koji nema svoje pozorište, a ima odnjegovanu publiku“. Sve navedeno potvrđuje i glumica Selma Alispahić: „Bihaćko ljeto je način i recept decentralizovanja kulture. Ukoliko publika iz Bihaća ne može doći u teatar u Sarajevu, onda teatar može otići publici“.

            Međutim, nastojanje da grad Bihać dobije profesionalno pozorište je u stagnaciji. Kulturni centar Bihać i dalje nastoji da Festival scenskih umjetnosti zadrži renome od prvih deset, sada već dvadeset godina, ali pitanje je šta nas čeka sa smjenom vlasti u USK-a, od koje konstantno ovisi i Kulturni centar, kao i od drugih „centara moći“, kao što je to npr. Tužilaštvo USK koje je pred sami početak 20. Bihaćkog ljeta tražilo da se finansijsko-informatička agencija iseli iz njihovih prostorija i useli u prostorije Kulturnog centra i time ugrozi kako prostorije tog „doma kulture“, tako i najvećeg festivala u Bihaću.

Hasanaginica u Bihaću

 

Zaključna razmatranja

Promišljati prostor danas u duhu prostornog obrata znači živjeti u trenutku sada, nastojati iznaći rješenja za prostore koji su nekad imali funkciju, a danas su prazne zidine (katkad gotovo ruine) bez određene svrhe. Pitanja povratka funkcija, ili pronalaska nekih novih produktivni(ij)h rješenja, pitanja su i kulture življenja, koja za sada zanimaju samo rijetke entuzijaste grada Bihaća koji pokušavaju djelovati na razne „centre“ kako bi se pronašla rješenja za mogući „povrat“. Funkcije određenih prostora u gradu Bihaću kao što su uništene tvornice, napušteni industrijski pogoni, prazni penzionerski i studentski domovi, prazne biblioteke, čekaju neko novo vrijeme, ili heterotopijski i/ili heterokronijski (nadati se ne utopijski) povratak u ono (funkcionalno) „staro“. Dom kulture samo je jedan od tih prostora, ali kako smo vidjeli, prostor koji ih na određene načine objedinjuje vršeći pri tome svoju osnovnu osnovnu zadaću – upisivanje identiteta grada.

Sam proces istraživanja (razgovori s protagonistima iz prošlosti, direktora, posebno publike) Doma kulture u Bihaću pokazao je kako je pitanje domova kulture veoma složeno i da sa sobom povlači mnoga ključna pitanja. Može se zaključiti da su ove ustanove na prostoru današnjeg Unsko-sanskog kantona najbolje funkcionirale 1970-tih i '80-tih godina kada su predstavljale utočište za mnoge. Danas se ta funkcija gotovo izgubila, posebno kada je u pitanju dom kulture koji je bliži centrima moći. Dijahronijskim prikazom vidna je različita funkcija, a ona je bila najslabija u momentima kada se borilo gotovo za golu egzistenciju, kao kada je u pitanju ratno stanje.

            Dom kulture Bihać je u toku Drugoga svjetskog rata kao i ratnih 1990-ih predstavljao prazni prostor, obavljajući najmanje dvostruku funkciju; kada je prostorno premješten u  Dom Armije, postao je kulturnim centrom, povlačeći sa sobom sve prethodne povijesne konotacije. Dakle, bio je podređen ne konkretnim potrebama društva nego onome što je dolazilo izvana, određeno političkim okolnostima – ova je dinamika mnoge domove učinila praznim prostorima i topofobičnim mjestima. Naravno da se radilo na uzdizanju i prilagođavanju kulturnih sadržaja, ali oni su isti često bili usputni i s namjerom da samo da se zadovolji forma. Takva praksa nije bila '70-tih i '80-tih, iz tog razloga bismo se trebali vratiti prošlosti, makar kada su u pitanju pouke. Pozitivna okolnost za Dom kulture, odnosno Kulturni centar Bihać danas jeste postojanje manifestacija poput Bihaćkog ljeta ili Ulicom Bišća za koje grad živi, makar su to tako okarakterisali intervjuisani građani, kao i sami glumci i pozorišne kuće kojima je gostovanje na bihaćkom ljetu postala već tradicija.

            Ono što se može izvući kao dobar zaključak iz istraživanja jeste apel na razne „centre moći“, ali i same kulturne centre, odnosno na vanjsku politiku koja znatno diktira njihov rad, da se okrenu dobroj praksi iz prošlosti i učine domove kulture dostupne širem krugu publike, s aktivnostima koje će kulturu određenog grada, u ovome slučaju Bihaća, izdići na nivo koji joj i pripada.

 

Reference:

*** (2009), 10 godina bihaćkog ljeta, JU Kulturni centar: Bihać.

Assmann, J. (2005), Kulturno pamćenje: pismo, sjećanje i politički identitet u ranim pismima. Preveo Vahidin Preljević. Vrijeme: Zenica.

Dervišević, H. (1999), Samo jednom se ljubi. Delta: Bihać.

Maslak, N., Mujadžić, M. (2009), Stari gradovi Unsko-sanskog kantona. Zavod za zaštitu kulturnog naslijeđa Bihać i Muzej USK-a: Bihać.

Foucault, M. (2008), „O drugim prostorima“. Preveo Mario Kopić. U: Odjek, Sarajevo.

Williams, R. (1998), „The analysis of culture“, u: Cultural Theory and Popular Culture. Uredio John Storey. The University of Georgia Press: Athens. Str.  48–57.

Zjakić, M. (2012), Iz života jedne bihaćke porodice. Sjećanja. Grafičar: Bihać.

 

Dodatni izvori:

  • Prikupljeni dokumenti iz Doma kulture Bihać i Arhiva USK-a
  • Transkripti razgovara s Slavicom Vuković i Džehvom Havić Alagić (dostupni i na platformi: www.domovikulture.ba)

 

          

Dom kulture