JASMINA ĐIKOLI: Medrese – Dom kao simbol radosti

Piše: Jasmina Đikoli

 

Dom kulture „Medrese“ bio jedan od 13 domova koji su pripadali Radnoj organizaciji Dom kulture „Centar“, a koja je teritorijalno obuhvatala današnje sarajevske općine Centar i Stari Grad. Dom kulture „Medrese“ okupljao je uglavnom omladinu koja je učestvovala u radu nekoliko sekcija – dramske, folkorne, baletne, foto i filmske sekcije. U Domu su igrane predstave, održavane edukativno-zabavne manifestacije za osnovce, igranke i koncerti za omladinu, te ljetnje večeri saza i sevdaha. Angažman sarajevskog glumca Vlade Gaćine, krajem 70-ih, potakao je mnoge mlade ljude da budu dio amaterskog teatra u Domu kulture Medrese. Jedna od najpopularniji, koju je Gaćina skupa s lokalnom omladinom radio, bila je predstava „Magareće godine“. Pored dramske sekcije, vrlo značajna bila je i sekcija modernog baleta. Dom na Medresetu posjećivali su brojni umjetnici – pjesnici, glumci, muzičari i razne pozorišne trupe s područja bivše Jugoslavije. se Aktivnosti i programi Doma konstantno su se razvijali, no to je prekinuo rat.

 

Ljubav i entuzijazam

 

Prema dostupnim informacijama i arhivskoj dokumentaciji, većina domova kulture u Sarajevu, izgrađena je u drugoj polovini 50-ih godina prošlog vijeka.

Prema sjećanju stanovnika naselje Medrese,  u tom periodu izgrađen je i Dom kulture u ovom naselju, koji je bio jedan od 13 domova koji su pripadali Radnoj organizaciji Dom kulture „Centar“, a koja je teritorijalno obuhvatala današnje sarajevske općine Centar i Stari Grad.

Na  zgradama većine Domova kulture „Centar“ stajala je tabla na kojoj je pisalo:

„Ovaj dom je izgrađen zajedničkim naporima Gradskog odbora SSRN Sarajevo, Narodnog odbora Grada Sarajeva, Građevinskog preduzeća Turistička izgradnja osnovne organizacije SSRN (određene mjesne zajednice, op.a), uz pomoć ostalih organizacija i zanatskih radionica ovog terena.“

Bakir Kumrić cijeli je radni vijek proveo radeći u Domu kulture. Od 1976. do 1992. godine bio je upravnik Doma kulture „Medrese“.

„Rođen sam u ovome kvartu, u ovoj mahali, u Ulici Pirin brijeg. Kao omladinac sam bio aktivan u Domu. Zaposlen sam na poziciji upravnika, ali bih svoj posao radije opisao kao animator kulture. Presudnu ulogu u svemu imala je ljubav i entuzijazam.“

Kumrić naglašava da su domovi kulture finansirani kroz tadašnje SIZ-ove za kulturu, ali da je u njima bilo malo profesionalno uposlenih ljudi – najčešće upravnik i čistačica.

„Veliki dio poslova se svodio na upravnika koji je morao ne samo u svom, nego u svim drugim domovima, organizovati tim mladih ljudi koji su bili voljni i spremni, prvenstveno iz ljubavi, da pomognu u realizaciji svih kutlurnih aktivnosti u tim domovima. I ja sam u ovom domu imao tim ljudi koji su iz ljubavi i svim srcem pomagali  ono što se ovdje radilo.“

 

Edukacija, kreativnost i zabava

 

Dom kulture „Medrese“ okupljao je uglavnom omladinu koja je učestvovala u radu nekoliko sekcija – dramske, folkorne, baletne, foto i filmske sekcije. U Domu su igrane predstave, održavane edukativno-zabavne manifestacije za osnovce, igranke i koncerti za omladinu, te ljetnje večeri saza i sevdaha.

Medrese su bile mjesto okupljanja i penzionera, prisjeća se Đula Kovačević, koja je kao dijete sredinom 60-ih dolazila u Dom da pomaže penzionerima.

„Bio je jedan mali bife sa TV-om gdje su se stariji mještani okupljali. Družili su se uz kafu, šah i domine. Mi smo im kupovali novine, prali džezvice od kafe. Tim radom učili smo se da poštujemo starije i da se svaki rad isplati.“

Đula kaže da je posjećivala skoro sve sekcije koje su bile organizovane u Domu, najčešće kroz Kulturno-umjetničko društvo „Refik Šećibović“.

„Vikendom se okupljala omladina iz filmske sekcije. Neko je imao i malu kameru pa smo moja prijateljica Ljiljana i ja jednom glumile u tridesetminutnom filmu. Igrale smo i u predstavama, s kojima smo obišli i one najudaljenije domove kulture u Sarajevu.“, kaže Đula i dodaje da je učestvovala u organizaciji omladinskih priredbi na kojima su pjevali i na kojima se ulaz u dom simbolično naplaćivao.

„Znalo je biti ljudi ispred ulaza u Dom, koji zbog prevelike gužve nisu moglu ući... Da znate, toliko sam uživala u svemu, i kad bih se mogla vratiti u vrijeme mladosti i birati šta da radim, ja bih tamo opet pjevala i plesala. Taj Dom je za mene bio simbol radosti.“, prisjeća se Đula. 

Na Medresetu je bila razvijena dramska sekcija. Angažman sarajevskog glumca Vlade Gaćine, krajem 70-ih, potaknuo je mnoge mlade ljude da budu dio amaterskog teatra u Domu kulture Medrese. Jedna od najpopularniji, koju je Gaćina skupa s lokalnom omladinom radio, bila je predstava „Magareće godine“, po istoimenoj knjizi Branka Ćopića.

„Mi smo s tom predstavom obišli sve domove kulture u Sarajevu a i po BiH. Imali smo dvije ekipe. Vlado je tim potezom želio što više mladih ljudi angažuje. Za malu raju bila je velika čast putovati s Vladom i igrati njegovu predstavu u nekim drugim mjestima.“, prisjeća se Kumrić.

Dnevnik o radu na predstavi „Magareće godine“ i njenom izvođenju, u Sarajevu i izvan njega, vodio je Dino Drljević koji je zbilježio preko dvadeset izvođenja predstave.

Pored dramske sekcije, vrlo značajna bila je i sekcija modernog baleta. Prema riječima bivšeg upravnika Doma kulture Medrese, sekcija je brojala preko pedeset članova.

„Svake subote u Domu smo organizovali show-programe, gdje su izvođene nove koreografije te sekcije, pa su djevojčice pravile kostime.“, kaže Bakir Kumrić.

 

Slavna prošlost i problematična budućnost

 

Prostorije Doma na Medresetu bile su otvorene za svirke mnogih sarajevskih grupa, među kojima i Rezonanse, Brane Likića, Seida Memića – Vajte i drugih.

„Jednom su za Novu godinu, Goran Bregović i Željko Bebek došli i otpjevali 'Ima neka tajna veza' i 'Bila mama kukunka', što je za ovu raju koja je došla tu da prati program bilo posebno lijepo.“, ističe Kumrić.

Osim zimi, Dom je bio inovativan i ljeti. Pored objekta je velika bašta i popločan stage,  gdje je sredinom 80-ih, prema riječima Bakira Kumrića, nekoliko puta organizovano druženje „Večeri uz saz“.

„Bio je to poseban ugođaj u ovom mahalskom ambijentu. Služio se himber i kafa uz lokum. Svirali su Mehmed Mešanović i dr. Hašim Muharemović uz par pjevača. Te su „Večeri“  jedno vrijeme bile glavna aktivnost ne samo u ovom Domu, već i u drugim domovima koji su imali divnu baštu, među kojima i Dom kulture Hrid.“

Dom na Medresetu posjećivali su brojni umjetnici – pjesnici, glumci, muzičari i razne pozorišne trupe s područja bivše Jugoslavije. Kumrić naglašava da su se aktivnosti i programi Doma konstantno razvijali, ali da je to sve prekinuo rat.

„Domovi su naši mahom uništeni. Raznesena su tehnička pomagala i mnogi su od tada van funkcije. Neki su srušeni i zapaljeni. Veliki dio njih jeste obnovljen, ali nažalost od tih 13 Domova kulture Centar, ostala su samo dva: Centar u Jelićevoj i Gorica. Ostalih 11 su prepušteni nekim aktivnostima koje mislim da nisu adekvatne. Mnogo toga boljeg i kreativnijeg  bi se tu moglo organizovati.“, kaže Kumrić.

Emira Kasumović, stanovnica naselja Medrese, naglašava da bi voljela da ovaj Dom ponovo postane aktivan.

„Ja znam često reći da sve plače oko nas. Mislim sve se uništilo što se moglo uništiti. Prljavo je. Građanstvo nema gdje dijete dovesti, a kod Doma ima dvorište. No tu se uglavnom skupljaju narkomani. Niko ništa ne poduzima... Voljela bih da oživi na neki način, da mi stanovnici ove lokalne zajednice uživamo u tome. Zašto ono služi? Da plače ovdje?“

Dom kulture