JASMINA ĐIKOLI: Domovi kulture na području Sarajeva

Piše: Jasmina Đikoli

 

U Sarajevu je u periodu nakon Drugog svjetskog rata do 1992. godine, postojalo najmanje 30 domova kulture. U prvim poslijeratnim godinama, skupa s mjesnim zajednicama i osnovnim školama, domovi su bili glavni centri razvoja društvenog, kulturno-umjetničkog, obrazovnog i zabavnog života u gradu.  Većina domova kuluture u općinama i mjesnim zajednicama u Sarajevu izgrađena je krajem 50-ih ili početkom 60-ih godina prošlog stoljeća. U domovima su otvarane biblioteke i čitaonice, održavana predavanja i različiti edukacijski tečajevi, te priređivane umjetničke večeri i koncerti. Tu su nastupala kulturno-umjetnička društva, igrane pozorišne predstave i prikazivani filmovi. U domovima su djelovali i različiti društveno-zabavni klubovi  (šahovski, bilijarski, penzonerski, omladinski, itd).

 

Državne ustanove

 

Domovi kulture bili su pretežno državne ustanove, odnosno država je finansirala održavanje zgrada, plaćala je upravnika doma te snabdijevala dom potrebnim materijalno-tehničkim sredstvima: muzičkim instrumentima, reflektorima, rekvizitima za scenu, kinoprojektorima i sl.

Određene domove kulture, kao što su „Vogošća“ i „Hrasnica“, finansirala su industrijska postrojenja i fabrike koji su egzistirale na području tih sarajevskih naselja.

Postojale su i razlike među domovima kulture na području Sarajeva. Te razlike uglavnom su se odnosile na arhitektonski izgled zgrade doma kulture, te programe i sadržaje aktivnosti. Tako su postojali:

  1. Veliki i reprezentativni domovi smješteni u industrijskim centrima („Hrasno“, „Vogošća“),
  2. Domovi srednje veličine („Vratnik“, „Medrese“, „Hrid“, „Bistrik“, „Soukbunar“...),
  3. Zadružni i seoski domovi  („Ahatovići“, „Reljevo I“).

 

Dostupni arhivski dokumenti te sjećanja Sarajlija potvrđuju činjenicu da su domovi (naročito oni u industrijskim centrima i u središnjim djelovima grada) bili veoma aktivni kulturni centri koji su okupljali građane svih životnih dobi (naročito omladinu), te da su stanovništvu omogućavali češće prisustvovanje izvedbama profesionalnih pozorišta, umjetničkih ansambala i renomiranih umjetnika.

Intenzivan kulturni i zabavni život domova kulture nije bio samo rezultat organizovanog i planskog rada domova, nego je ovisio i o pojedinačnim inicijativama i motivaciji upravnika ili različitih organizacija koje su djelovale unutar domova kulture. Među najpopularnijim i najaktivnijim domovima kulture u Sarajevu, tokom 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća bili su: „Trasa“ na Skenderiji, „Hrid“, „Vratnik“, „Medrese“, „Kovači“ i „Hrasnica“.

 

Bogat kulturno-umjetnički i društveni život

 

U domovima kulture djelovala su kulturno-umjetnička društva koja su kroz razne sekcije okupljala lokalno stanovništvo, posebno mlađe generacije, i koja su vrlo često ostvarivala velike uspjehe i popularnost u cijelom gradu. Tako je predstava „Magareće godine“, koju su pripremili članovi Društva „Refik Šećibović“ u Domu kulture „Medrese“ početkom 1980.godine, igrana u većini domova kulture u gradu, pred stotinama gledalaca. Dom kulture „Vratnik“, u kojem je djelovalo Kulturno-umjetničko društvo „Bratstvo“, dobitnik je Šestoparilske nagrade Grada Sarajeva, te UNICEF-ove nagrade za rad sa djecom u okviru Manifestacije „Pionirski dani“. Za Vratničane je Marjan Ravlić, upravnik njihovog Doma kulture bio među najzaslužnijim za priznanja koje je Dom dobio.

Među građanima sarajevske Općine Centar, naročito popularan Dom bila je „Trasa“ na Skenderiji, gdje su organizovni koncerti, književne i poetske večeri, predstave, te gostovanja tada najpoznatijih jugoslovenskih umjetnika. Upravnik Izet Džirlo važio je za jednog od najuspješnijih upravnika koji je bio sposoban u sarajevske domove kulture dovesti najpopularnije glumce, pjesnike, književnike i druge umjetnike.

Jedan od najreprezentativnijih domova kulture bio je u Hrasnici. Dom je imao jednu od najvećih kinosala, te je korišten za premijerna prikazivanja filmova, među kojima i „Sjećaš li se Dolly Bell?“ Emira Kusturice. U tom domu održavani su veliki koncerti, gala večeri i prijemi.

Specifičan dom bio je Dom kulture „Hrid“, koji je pored uobičajenih kulturno-umjetničkih aktivnosti svakog ljeta organizirao prikazivanje filmova na otvorenom, te „Večeri uz saz“, gdje su ljubitelji sevdaha u bašti mogli uživati u programu i prelijepom pogledu na grad. 

Početkom opsade Sarajeva, u aprilu 1992. godine, većina domova kulture prestaje s radom. Prostori su korišteni ili za smještaj izbjeglica ili za okupljanje jedinica Teritorijalne odbrane. Do 1995.godine mnogi domovi bivaju uništeni i devastirani granatiranjem, artiljerijskom paljbom i pljačkom.

Nakon rata, većina domova biva obnovljena, no rijetki su oni koji su nastavili s kulturno-umjetničkim radom. Općine koje su upravljali tim objektima bivše domove kulture nerijetko tretiraju kao poslovne prostore. No, i nakon više od  20 godina od završetka rata, mnogi od obnovljenih domova kulture samo su prazne i hladne prostorije.