DRAGAN BURSAĆ: Dom zaborava feminizma

Piše: Dragan Bursać

 

Dom kulture u Bosanskom Petrovcu sagrađen je 1936. godine. U njemu je održana Prva konferencija AFŽ-a 6. decembra 1942. godine. Na tom mjestu udareni su temelji modernom i prvom nominalnom feminističkom pokretu na Balkanu. Ovaj je Dom 25. septembra 1942. godine bio domaćin i Prvog kongresa ljekara partizana. Kongres je bio životvoran - na njemu je vršena direktna obuka, kojom su žene bez osnovnog obrazovanja postajale efikasne bolničarke i potpuno aktivne sudionice rata, heroine. Poslije II svjetskog rata, baš na području Visoke Krajine, gotovo da i nije bilo žena između 20 i 30 godina koje su bile nepismene. No, bila je potrebna samo jedna decenija nakon osnivanja AFŽ-a da bi i socijalističke vlasti „vratile žene tamo gdje im je mjesto“. Feministički simbol, Dom kulture u Bosanskom Petrovcu, postao „Dom partizana“. Domu kulture mijenjano je ime od „Sokolskog doma“, „Doma kulture“, „Doma partizana“, „Sokolskog doma“, pa do „Doma kulture“. Za pretpostaviti je kako su nomene uvijek odgovrale aktuelnom trenutku.

 

Ključne riječi: dom kulture, bosanski petrovac, feminizam, antifašizam

 

Dom zaborava antifašizma

Esej se može zvati i dom zaborava antifašizma, jer je sa jednim, sa istinskim zaboravom feminizma, feminističke tradicije i povijesti iste u nas, došlo i do kolektivnog zaborava i revizije značenja, simbolike i utjecaja antifašističkog pokreta. Ali...

S proljeća ove godine došao sa u rodni grad Bosanski Petrovac sa poprilično (ne)određenim ciljem - mapirati lokalni Dom kulture, iskopati ga iz taloga zaborava i staviti na mapu vidljivih arhitektonsko-povijesnih lokacija, makar u virtuelnom svijetu. Šta to sve znači? More, ili barem jezero, dokumenta, fotografija, razgovora sa preživjelim savremenicma Doma.

Ali, sve mi se to naposljetku učinilo nedovoljno. Zašto? Pa, shvatio sam da su tzv. opšta mjesta povijesti, koje taj Dom nosi na svojim plećima, u najmanju ruku ne tako opšta. Shvatio sam da i lokalno stanovništvo malo šta zna o povijesnom naslijeđu jedne građevine. Shvatio sam da je tek enigma, gotovo čitavog našeg društa, gdje i kako kontekstualno situirati svo to naslijeđe. I na kraju, ali nikako ne najmanje važno, pojmio sam da su izvori koji bi osvijetlili jedan period, povijesni i vjerodostojni izvori, gotovo nestali, preselili se ili u ruralne legende ili u urbane narative. Carstvo nesigurnosti.

 

Kad precijeniš stvarnost

Delegatkinje Organizacije iz čitave Jugoslaviji sastale su se 6. i 7. decembra 1942. u Bosanskom Petrovcu da sve svoje snage usmjere na nastavak Narodnooslobodilačke borbe.

U Bosanski Petrovac stiglo je 166 delegatkinja. Konferencija je počela 6. decembra poslije podne u velikoj sali današnjeg Doma kulture. Sala je bila svečano ukrašena od partizana umjetnika Karamatijevića, Mujezinovića, Afrića i Dimitrijevića. Konferenciju je otvorila Cana Babović.

Na toj Prvoj konferenciji Tito je rekao: „Ja se ponosim time što stojim na čelu armije u kojoj ima ogroman broj žena. Ja mogu kazati da su žene u toj borbi po svom heroizmu, po svojoj izdržljivosti, bile i jesu na prvom mjestu i u prvim redovima i svim narodima Jugoslavije čini čast što imaju takve kćeri.”

Kata Pejnović, seljanka, predsjednica Ličkog AFŽ-a, izabrana je za prvu predsjednicu AFŽ-a.

„AFŽ bio je masovni pokret žena koji je na izvanredan način doprinio borbi protiv fašizma. Svojim učešćem u Narodnooslobodilačkoj borbi žene su izborile legitimitet općoj ravnopravnosti žena.“ (Wikipedia)

Izvor je „problematičan“. Zapravo taj izvor, uniformo pokriven nomenom Wikipedije, doveo me  do relevantnih izvora, a onda i studija na temu AFŽ-a, a onda i do teme eseja.

Ko hoće bolje da pogleda, napose, ko hoće uhvatiti nekakvu konstantnost, izvornu, povijesnu, mora se zapitati, na formalno-logičkoj razini, otkuda ti podaci na internetu? U kauzalnim odnosima realiteta, poznato je da su na ovaj ili onaj način iz Arhiva bivše nam zemlje „prebačeni“ u virtuelni svijet. I tu nema zbora. Ali, ko stoji iza svega toga? Ko nam je dao onaj mali trag svjetlosti u kome je osvijetljen lik konkrente osobe, primjerice Kate Pejinović, lik stvarne žene u moru podataka?

I tu počinje moje putovanje.

 

Izvor kao nadahnuće

Izgubljena revolucija, AFŽ: Između mita i zaborava, zbornik radova čiji je izdavač Udruženje za kulturu i umjetnost „CRVENA“ iz Sarajeva bio je moj (polemički) vodič kroz lično katarzično upoznavanje sa samim sobom, svojim djetinjstvom, ličnim stavom prema feminizmu, odnosom prema lokalpatriotizmu. I na kraju, ovo je i neki objektivan (koliko to može biti) pokušaj sagledavanja mene kroz prizmu toposa, antifašizma i napose feminizma.

Prije svega, dvije važne napomene. Naslov mog eseja bitno korespondira sa naslovom Zbornika, ali je zanimljivo da sam ovaj naslov zapisao prije nego što li sam saznao za postojanje istog, što nikako ne govori o mojoj vidovitosti, nego o nesvjesnom, imaginarno povezanom sagledavanju realnosti više ljudi, koji sa razaličitih strana dolaze do istih (ili sličnih) zaključaka. Drugo, dalji navodi u tekstu (osim ako nisu eksplicitno vezani za ime i prezime osobe, biće potpisani striktno imenima autora Zbornika, te stranicom sa koje je navod preuzet).

„...na koncu, htio bih da kažem još i to da je Antifašistički front žena, koji postoji već odavno, a sada je dobio i svoju organizacionu formu, jedna je od organizacija koja je ponikla odozdo...“

(Tito ženama Jugoslavije, Alternativna historija AFŽ-a, Tijana Okić, Zbornik radova Izgubljena revolucija)

Ovaj „konac“ Josipa Broza Tita, koji je izgovorio prije 75 godina, zapravo je početak jedne istrage. Kao što vidimo, ona je u najmanju ruku kontroverzna. Nema eseja u kojem se ne isčitava, odmah u naslovu, „alternativno“, „nepostojeće“, „mistično“... dakle, nomene koje više priliče nekom diskursu teorije zavjere ili paraistorije, doli relevantnim naučnim studijama. A, zašto je to tako?

 

Molder i Skali u Visokoj Krajini

Stvar je posve jednostavna, ali nikako i objašnjiva (na prvu). Sada, kao i prije 75 godina, svaki posjetilac Bosanskog Petrovca, pa i Doma kulture, može se slobodno i sa puno legitimiteta zapitati: „Otkuda na ovoj visini, u ovoj putopoljini, u ovom beskraju planina i visoravni da se udare temelji modernom i prvom nominalnom feminističkom pokretu na Balkanu?“. Prvo, baš u geografiji terena, baš u toj skrivenosti, gotovo starogrčki, u toj „skrivenosti bitka“ krije se sva njegova suština. A, geografija je rekla kako su ovakvi nepristupačni tereni bili kolijevka partizanskog ratovanja. Istorija, pak, veli kako je već krajem tridesetih godina prošlog vijeka, preciznije 1936. godine, sagrađen Dom kulture „na ovom kraju svijeta“. I istorija opet govori kako je u periodu od ljeta 1941. do kraja 1942. ovo bila Slobodna teritorija, jedna od rijetkih odistinskih antifašističkih oaza u porobljenoj Evropi.

Vrag spava u detalju, ali i istina se zna izroditi. Evo, infrastrukturno, baš taj Dom kulture, baš te male opštine bio je u potpunosti spreman da sa u njemu održi jedan ovako važan skup. Zlobnici bi rekli, a gdje bi drugo mogao i da se održi, i bili bi donekle u pravu. Taj objekat je zapravo prva dva ljeta četrdesetih ISPUNJAVAO svoju funkciju, kako je nažalost, nikada prije toga, i samo donekle poslije neće ispunjavati. Primjerice, možemo to gledati kao zaseban slučaj i pogriješiti, naravno, tek činjenica je kako je isti Dom kulture par mjeseci prije, tačnije 25. septembra, bio domaćin Prvog kongresa ljekara partizana.

Ova dva događaja nikako se ne mogu posmatrati izdvojeno. Najprije, logistički su održana na istom mjestu, pod istim ideološkim obilježjima Slobodne teritorije,  a drugo, mnogo bitnije, treba se znati da je većina žena već tada radila u sanitetima ili bolnicama po šumama, pa je Kongres bio životvoran - na njemu je vršena direktna obuka kojom su žene bez osnovnog obrazovanja postajale efikasne bolničarke i potpuno aktivne sudionice rata.

Kad smo kod rata, treba reći da je na kraju Drugog svjetskog rata u NOB-u bilo bezmalo dva miliona žena, da ih je preko 100 hiljada učestvovalo u borbama, pa je AFŽ bio najveća feministička organizacija u ovom dijelu svijeta.

 

U potrazi za heroinama

No, na intimnom planu, ko je bila ta žena heroj? Ko je bila ta heroina, preteča svega feminističkog u nas, oličena u posterizovanim likovima Mike Bosnić ili Marije Bursać?

„...Badiu (filozof) smatra da je naš zadatak da se pronađe nova herojska figura koja nije ni povratak na stare religijske figure ni figure nacionalne žrtve, niti nihilističke figure posljednjeg čovjeka, koja bi trebala biti paradigma heroja s onu stranu rata, figura koja neće biti ni ona ratnika, ni ona vojnika.“

(Heroizam rada, Boriša Mraović, Zbornik radova Izgubljena revolucija)

Zašto ovaj citat? Ne zbog autora Mraovića, nego zbog Badiua, koji je u potpunosti u pravu kada veli kako nam svima treba „druga heroina“, ali griješi u dvije stvari - ontičkom odnosu „izbora“ i djelatnosti, koju heroina „obavlja“. Ovo prvo, prvotno je stvar dijalektike i dijalektičke nužnosti koju diktiraju borbe sa Italijanima, ustašama i novoformiranim četničkim odredima. Ta heroina, duboko ustoličena u feud, u ponašanje predindustrijskog društva, sa oboda domaćinstva u kojem su i djeca i domaće životinje imali više prava od nje, „iskače“ pred tenk, pred mnogobrojnijeg fašistu i gine! Ona sa puškom „drugarica“, koja je po potrebi i bolničarka (eto, čemu Kongres ljekara) i ponajčešće borkinja postaje ta naša heroina.

I ne samo to, ta žena, koja se u nekoliko sedmica prometnula od feudalnog kmeta do borkinje kakve danas možda možemo vidjeti u redovima kurdskih policija, bezmalo vijek poslije postaje simbol Ženskog fronta, kome je Tito tih decembarskih 1942. dana samo dao vertikt. I ne kaže Josip Broz tek tako, ceremonijalno na pravoj, a ne improvizovanoj bini, ukrašenoj petrovačkim ćilimima sa Bolića vezom, velim ne kaže Komandant da „Antifašistički front žena postoji već odavno...“ samo kako bi podigao moral ili protokolarno nešto rekao. A, ne!

Tu je pred njim Marija Bursać, koja je već za života postala ono što Badiu (ne)prepoznaje kao heroinu.

Podsjećanja radi, Marija je tada već bila članica SKOJ-a i  KPJ-a, a jula 1942. postala je politički komesar III čete omladinskog radnog bataljona. O njenom herojstvu se uveliko pričalo na Slobodnim teritorijama. I opet, podsjećanja radi, nije Marija dolazila iz osviještenih urbanih neoburžoaskih krugova, koji su na ideološkoj ravni prihvatli revoluciju teoretski sa Marksom, a praktično sa Španskim građanskim ratom. Ona je bila heroina sui generiss, ovdje i sada! Praktično ste mogli vidjeti u te dvije godine stvaranje zvijezde pod petokrakom zvijezdom. Dockan, naravno, istorija bilježi, poginula je, postala Prva žena narodni heroj Jugoslavije, postala je trejd mark onoga što će se nazivati ženski pokret (rijetko feminizam), postala je opšte toponimično mjesto SFRJ-a, jer BUKVALNO nije bilo grada koji nije imao ulicu Marije Bursać. O imenima škola ne treba trošiti riječi.

Tek u predistirijskom društvu, pogotovo na području Visoke Krajine, teško je bilo naći ženu, radnicu, onu koja bi tu „bazu“ osvijetlila iznutra. Bila je to, razumije se, žena ratnica. Ona i nebrojeno mnogo znanih i neznanih žena naše prve (i jedine prave) feminističke revolucije.

 

Rat kao škola

Značaj AFŽ-a, značaj konstituisanja ove organizacije, bio je i „bomba sa odloženim djelovanjem“. Pozitivnim, dabome. Obratite pažnju, poslije Drugog svjetskog rata, baš na području Visoke Krajine gotovo da i nije bilo žena između 20 i 30 godina koje su bile nepismene. Ovdje ne govorimo, budite pažljivi, o poslijeratnom opismenjavanju. Ne!

„Ova figura nove žene, naslovnica prvog broja časopisa Žena u borbi, slikom ujedinjuje u ženu koja jednom rukom drži dijete, a drugom pušku. Spajajući tradicionalno sa novim i modernim, KPJ čini sasvim legitiman korak kojim stvara upravo uvjet mogućnosti za revolucionaran prevrat. Iako ni ustaše ni četnici nisu zanemarivali važnost žena, u njihovim prikazima žene su i dalje bile nejednake i vezivane uz crkvu, kuću i djecu.“

(Alternativna historija AFŽ-a, Tijana Okić, Zbornik radova Izgubljena revolucija)

Upravo, ovo je ono krucijalno. Najbitnije. KPJ je kroz formalni feministički pokret stavorio ženu heroja, majku koja ima posao. A, posao je borba. Rat - ratna borba. Na izvjestan način socijalistička ideologija bila je ne samo naprednija (posve logično), nego je imala i više manevarskog prostora u odnosu na paternističke i anahrone stavove koji su bili odašiljani od strane domaćih izdajnika. A, taj narativ „ženi je mjesto u kući“, bolno odjekuje i u 2018. godini, pokazujući nam, vljada zornije od ičega, pod čijom ideološkom šapom obitavamo.

No, o transformaciji feminizma, kroz fizičku prizmu jednog Doma kulture nešto kasnije.

 

Tribalnost i trivijalnost mjesta

Dom kulture u Bosanskom Petrovcu, kao što rekoh, napravljen dobrovoljnim prilozima 1936. godine mijenjao je ime od „Sokolskog doma“, „Doma kulture“, „Doma partizana“, „Sokolskog doma“, pa do „Doma kulture“. Za pretpostaviti je kako su nomene uvijek odgovrale aktuelnom trenutku. Pa je ovaj prefiks „sokolski“ uvijek bio rezervisan ili za srpski dio građanstva tridesetih ili srpske nacionaliste, koji su taj Dom pretvorili u nekakvo skladište i opskurnu autoškolu u prvoj polovini devedesetih. Ono što je teže pretpostaviti, a što je istina, to je da je Dom ostao onakav kakav jeste u spoljašnjoj formi, dakako, uz konstantne prepravke i neke manje izmjene. I osim perioda posljednjeg rata, kada je bio zapušten, nije mijenjao svoju formu. A, ni tada nije bio uništen. Naprosto, kada pogledate to mjesto, to prisustvo tribalnosti, gotovo plemenske simbolike u epopejičnosti jedne bine, jasno vam je zašto svjetina nije dizala ruku na njega. A, Dom je koncipiran oko jedne tačke - bine. Ta bina, arhitektonski dominira Domom i iznad nje je galerija, oko koje je napravljen kostur Doma. Zapravo, čini se da je Dom kulture jedna bina na otvorenom, koja je naknadno omeđena socijalističkim modernizmom svedenih formi. Suštinski to nije tako, ali sadržajno, itekako jeste. Vi možete zamisliti ljude, čuti glasove Kate Pejinović, Broza i ostalih... Eto, toliki je nivo sugestibilnosti. Pa je onda Dom (p)ostao gotovo fantamazgorično mjesto i u najcrnja vremena, nešto što se ne dira. Ako ništa, ono „zbog uroka“.

Ali, ima jedna druga stvar, koju sam nagovijestio u gornjem paragrafu. Dom kulture je u vremenima potonjim, od tribalnog postao trivijalno mjesto koje se urušilo iznutra.

Bitna stavka:

„Antifašistička fronta je ukinuta samostalnom odlukom na svom Četvrtom kongresu Antifašističke fronte žena (26.-28. septembra 1953.) u Beogradu, kada se donosi odluka o promjeni naziva u Savez ženskih društava Jugoslavije i o pristupu u Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije. Frontu je bilo predbacivano 'suvišno bavljenje političkim radom'“. (Wikipedia)

Vidite, bila je potrebna samo jedna decenija nakon osnivanja AFŽ-a da bi i socijalističke vlasti „vratile žene tamo gdje im je mjesto“. Tako je i feministički simbol, Dom kulture u Bosanskom Petrovcu, postao „Dom partizana“. Partizan je „odmijenio“ partizanku na figurativnoj straži. Istina bog, dato joj je obrazovanje i pisemnost, ali su političke odluke prepuštene „drugu partizanu“. Za drugaricu su tu bili kursevi pletenja, hortikulture, bontona... Pater familias opet je pobijedio. Trivijalnost se zavukla u Dom. Dakako, sa nostalgičnog aspekta, možemo je tretirati kao toplo djetinjstvo prvog kina, prvih vesterna, ljubavnih filmova, radio stanice, lokalnog glasnika... Što je posve tačno, ako zanemarmo činjenicu da je ona borkinja vraćena, ne baš u feudalizam, a ono u socijalističko samoupravnu simulaciju neoliberalnog kapitalizma.

I to lutanje elita spram feminizma, prelama se na lutanje u funkcionisanju Doma kulture, koji je bio sve, samo ne Dom kulture. Bolje išta nego ništa, vi bar imate Dom, reći će današnji relativisti, ali lokalpatriota u meni, kojeg sam na početku eseja naveo kaže: „Ovo nije dovoljno.“.

Ne može i neće biti dovoljno da je osnovna pohvala to što su zadnje dvije osobe na čelu Doma kulture bile žene. Ta, shvatićete, radi se o nacionalno-političkom ključu, a shvatićete na drugu, da je Dom kulture postao ne tribal, ne trivija, nego „rupa bez dna“ u rječniku domaćih tajkuna, pa je i funkcija prve osobe Doma kulture više kazna nego legitimacija u društvenoj mikrohijerarhiji.

 

Budućnost

„Susret ženskih borbi u dva istorijska trenutka, onom prije sedamdeset i kusur godina i ovom današnjem, neophodan je ne samo za borbu protiv istorijskog revizionizma već i za mišljenje novog političkog djelovanja kao jednakosti za sve.“

(Stvaranje «nove» jugoslovenske žene - Emancipatorski elementi medijskog diskursa sa kraja II Svjetskog rata, Danijela Majstorović, Zbornik radova Izgubljena revolucija)

I sva je nevolja sa budućim vremenima, a gledajući emancipaciju žene kroz prizmu feminizma, u toj prokletoj krizi diskursa. U toj neodređenoj polemičkoj žabokrečini u kojoj najviše ispašta žena - i ona koja je borkinja i ona koja propagira patrijarhat kao alfu i omegu postojanja ljudskog. Sav moj dijalog sa hrabrim ljudima koji su participirali u Zborniku radova - Izgubljena revolucija, prvo unutrašnjim monologom, a onda iskazivanjem javnog stava, biće bespredmetna tlapnja ukoliko bar ne pokušamo odgovoriti na par fundamentalnih pitanja:

  1. Ko smo to mi?
  2. Šta hoćemo?
  3. Kako da dođemo do toga?

I da, ovo namjerno podsjeća na jeftine „meme“, „gifove“ i „hoakse“ koji se šire po društvenim mrežama. Jer treba da isprovocira! Koji je cilj imati fizičku baštinu, feminizma u ovom slučaju, ako nismo u stanju organizovati niti jedan najobičniji feministički skup na „mjestu zločina“??? Iz pijeteta, ako ništa? Možemo li se pomiriti sa činjenicom da nam žene u javnoj sferi figuriraju kao ključevi nacionalni? Hoće li partijsko, a od Međunarodne zajednice hatišerifom odobreno u postocima,  participiranje žena u politici nešto promijeniti?

Pitanja je beskonačno. Sa odgovorima je druga stvar. Oni MORAJU, sada više no ikada, biti jasni, glasni, razumljivi i koncizni.

 

Post festum ili post scriptum?

Na uštajući prostorije bosanskopetrovačkog Doma kulture, napuštajući svoj rodni Bosanki Petrovac, nikako se nisam mogao oteti utisku, kako je, eto glavna svrha objekta dodjeljivanje paketića prvačićima. Opet, nadam se da će iz jedne efemernosti u Domu odjekivati rasprave, istinske rasprave o ženskom pitanju. I to ne samo zbog naslijeđa tog Doma, nego zbog svih nas.

A, pogledajte gdje smo. U postistoriji, rekli bi fukojamisti. Zapravo u digitalnoj kmetiji. U kojoj žena namjesto goblena sjedi nad tabletom, a namjesto participacije, na tač-pedu bira ponuđene odgovore i rješenja.

Sa druge strane, hoću da vjerujem da se AFŽ, baš zahvaljujući digitalnoj eri i migraciji čovječanstva na društvene mreže, može uspostaviti novom formom, ali jednakom snagom i danas u doba post, post, post svega.

Hoće li Dom kulture u Bosanskom Petrovcu biti dom postfeminizma ili barem rasprave na tu temu? Ja to ne mogu znati. Da li je Dom kulture, dom zaborava feminizma? Jeste. Nažalost!