DAMIR ARSENIJEVIĆ: Nema doma za mlade: O zaboravu društvenog na jednom tuzlanskom primjeru

Piše: Damir Arsenijević

“Krv se lila za nekretnine. Nekretninama su režiseri rata dali ime domovina, da ljudima ne bi bilo neugodno. Zašto reći pao je za nekretninu kada puno bolje zvuči pao je za domovinu?”                                                               

Dubravka Ugrešić, Lisica

 

Društvena svojina i Dom mladih Tuzla

Kako shvatiti rupe od gelera u fasadi sada već bivšeg Doma mladih u Tuzli, 23 godine nakon završetka rata, ako ne kao permanentno održavanje katastrofe –  kao nečega što održava status quo? Ipak, ovakva vrsta malignog nemara prema društvenoj instituciji kulture jeste produktivna: ovaj nemar proizvodi zamrznuto političko vrijeme, kao zatvoreni krug konstantne depolitizacije, koji melje, mrvi i rasipa društvene veze, te kreira beznađe.

Rupa od gelera je danas – 2018. godine! – tu da fiksira i imobilizira osakaćeni društveni prostor. Ali, čemu to služi i za čiju korist? Ovaj osakaćeni društveni prostor nije tu da komemorira i proizvodi žrtvu, kako se u današnjem dominantnom režimu komemoriranja i ekonomske logike žrtve odvija privatizacija traume. Ovaj prostor, dakle, nije iskorišten na način da se iz pozicije žrtve dalje crpi kapital. Ova društvena institucija kulture postavlja se kao da i nije vrijedna žalovanja. Dvadeset i tri godine nakon rata ovako osakaćen prostor nije tu da bi bio još više devalviran, da bi ga se za jeftine pare prodalo privatniku, koji bi ga onda srušio i izgradio veću stambenu zgradu ili tržni centar.

Ovakvi osakaćeni, skoro pa utvarni prostori jesu tu kao puki okvir katastrofe kojoj svjedočimo kroz društvenu entropiju, a unutar kojeg se odvija proizvodnja beznađa, zaborava i formalne nemogućnosti. Zaboravljanje je usko vezano za katastrofu, jer je u njoj, kako piše Moris Blanšo, zaboravljanje prisutno bez ikakvog sjećanja, u kojem uzmiče bez ikakvog pokreta ono što nismo čak ni razmotrili i tako postaje ono što je nezapamtljivo. Ovo „uzmicanje bez pokreta“ vjerno oslikava gubitak jugoslavenske društvenosti, a „suverenost nasumičnog“ ostaje glavni privatizacijski rotor koji onemogućava uspostavljanje bilo kakve strukture na koju možemo nakalemiti vlastito društveno iskustvo, makar ono svjedočilo i preživljavanju gubitka društvenosti.

Samo u ovakvom okviru je i bio moguć odgovor (sad već bivše) direktorice Doma mladih Tuzla na pitanje na javnoj raspravi „Čiji je javni prostor institucija kulture?“, koju je 21. 12. 2015. godine organizovalo Udruženje Akcija na poziv aktivista tuzlanske nezavisne scene. Na pitanje: „koje su aktivnosti Doma mladih u Tuzli?“, odgovor je glasio: „Iznajmljujemo prostor.“ Tako dolazimo do konačnog odgovora čemu služe ovakvi osakaćeni društveni prostori: oni održavaju i proizvode logiku rentijerstva kroz čiji se dohodak namiruju lokalne klijentelističke partijske mreže. Sve što se ne uklapa u klijentelističku logiku jest nemoguće; svaki sadržaj kojeg bi sama institucija kulture proizvela doveo bi u pitanje svrhu te institucije, pa je bolje da se ništa i ne proizvodi. Preostala je jedino perverzna logika rentijerstva: javna institucija kulture koristi javna sredstva da bi prostorom namirila izbornu bazu ili iznajmljivala prostor inicijativama koje donose kulturni sadržaj. Drugim riječima, to je “samoodrživost” na način kako je zamišlja kleptokracija: kao namirivanje iz javnih sredstava i namirivanje kroz rentijerstvo.

 

 

Od udruženog rada do brisanja radništva i omladine

Savez izviđača, Pokret gorana, Ferijalni savez, Omladinska zadruga, Omladinski ansambl Iskre (sa horom, orkestrom i dramskom sekcijom), Štab omladinskih radnih brigada – sve su to nekada bili oblici udruživanja mladih u Domu mladih Tuzla.  Učešće mladih Tuzle na Omladinskim igrama bratstva i jedinstva Jugoslavije 1971. godine, iniciralo je posjetu tuzlanskog Saveza socijalističke omladine omladinskim centrima širom Jugoslavije, kako bi se istražili i prenijeli najbolji modeli organizovanja za mlade pri formiranju institucije Doma mladih Tuzla. Ovako se osnivanja Doma mladih Tuzla prisjeća Kerim Bekrić, predsjednik Saveza socijalističke omladine Tuzle od 1971. do 1973. godine: „Nakon prve godine, formiran je programski savjet 100% sastavljen od mladih ljudi. Sve što se radilo je bila želja mladih koji su nama za tu godinu donosili ideje… Bila je to kuća koja je bukvalno zadovoljavala sve kulturne, društvene i druge potrebe mladih Tuzle… Od jutra, od osam sati, pa naveče do deset, dnevno je prolazilo stotine mladića i djevojaka.“

Sintagme poput „želja mladih“ i „društvene potrebe mladih“ u međuvremenu su nestale iz javnog jezika, preselivši se u svom osakaćenom obliku u kladionice, koje sada nude utopijski horizont i prostor su okupljanja želje, kojom vlada „suverenost nasumičnog“, a koja je srozana na puki izlazak iz siromaštva. Međutim, oblik organizovanja i udruživanja rada mladih na proizvodnji značenja pojma omladina u Jugoslaviji, kao pravi politički čin, imao je svoju suštinu u ljudskim odnosima, u kojima se jednakost stvarala kroz neposredno pravo rada društvenim sredstvima. Kroz ovakav rad, mladi su raspolagali s onim što je bilo u vlasništvu društva i tako su kreirali vrijednost pojma omladine. U ovome se vidi i značenje pojma društvena svojina – kao „zajednička svojina svih ljudi koji rade, a samim tim i lična svojina svakog pojedinačnog radnog čoveka u onoj meri i u onom obliku u kojima mu ona obezbeđuje pravo rada društvenim sredstvima, zajedno sa svim onim njegovim neotuđivim pravima koja su vezana za to njego osnovno pravo. A ta prava uključuju i pravo prisvajanja sredstava za ličnu i zajedničku potrošnju prema radu, a pod uslovima jednakosti i ravnopravnosti sa drugim radnicima… Time društvena svojina zaista postaje – u pozitivnom smislu te izreke – ničija i svačija, to jest i zajednička i lična“ (Edvard Kardelj, Slobodni udruženi rad). Kroz sve ove navedene oblike udruživanja rada mladih koje su postojali u SFRJ, a koje je u Tuzli okupljala institucija Doma mladih, vidimo način formiranja društvene svojine u jednom sistemu „institucionalizovanih međusobnih prava i odgovornosti radnika i svih članova društva, a ne kao odnos individualnih ili kolektivnih subjekata prema stvarima, ili kao odnos svojinskog monopola prema ljudima, prema radnicima koji ne raspolažu takvim monopolom“ (Kardelj, Slobodni udruženi rad). 

Nekada neotuđivo, pravo rada društvenim sredstvima oduzeto je mladima istovremeno kada i radnicima kroz pljačkašku privatizaciju fabrika, te je samim tim politička kategorija omladina (kao i radništvo/radni ljudi) nestala. Zamijenjena je identitarnom kategorijom koja je atomizirana i razmrvljena do te mjere da je prisiljena na bijeg iz zemlje zarad preživljavanja. Vrijednost koju današnja omladina u Bosni i Hercegovini proizvodi jeste vrijednost koja se odmah stavlja u cirkulaciju kapitala ili sada već rezidualnim udruživanjem mladih kroz političke partije ili kroz agilnije oblike privatizacijske desnice (start-up, hackaton i sl.).

Veliki je nesrazmjer između proizvodnje vrijednosti i realizacije vrijednosti kod mladih u BiH. Zato u ovoj zemlji i niču tržni centri kao i kladionice: kao sredstva putem kojeg kapital usisava proizvedenu vrijednost. Realizovati vrijednost na drugačiji način – kroz pitanja svakodnevnog života mladih – moglo bi aktivirati domove mladih i spasiti društveno od zaborava. Polagati pravo na rad društvenim sredstvima danas još ima kapacitet da politizira, jer ovakvo polaganje prava značilo bi polaganje prava na kapital koji je ukraden i opljačkan u ratu i poraću. Samo i jedino ovakvo polaganje prava može biti uporište emancipacijske politike. Sve ostalo je autosabotaža i samoograničavanje koja ostaje u domenu održavanja klijentelističkih partijskih mreža.

DK Tuzla

 

Hronika sakaćenja društvenog prostora

Zgrada nekadašnjeg Doma mladih Tuzla: objekat izgrađen 1953. godine i korišten u svrhu đačkog doma; 1965. godine promijenjena namjena objekta – Javna ustanova Medicinska škola Tuzla; 1972. godine objekat ponovo mijenja namjenu – JU Dom mladih Tuzla, osnivač Savez socijalističke omladine Jugoslavije; tek od 2002. godine, osnivačka prava preuzima Opština Tuzla; 2018. godine, Dom mladih Tuzla i Međunarodna galerija portreta spajaju se u Centar za kulturu Tuzla. Kako je kultura zamijenila politiku, jedini logični potez je taj da i označitelj omladina bude izbrisan iz institucije kulture.

Ono što se 2017. godine prikazivalo u javnosti kao sukob između Tuzlanskog kantona i Grada Tuzle oko suosnivačkih prava i obaveza nad instutucijama kulture u Tuzli, zapravo je bila jasna partijska raspodjela tala. Sada kada su institucije razdijeljene, Dom mladih se, kao jedna od njih, izgubio kroz logiku ukrupnjivanja kapitala gradskih vlasti. Međutim, od 1992. rata i sve do 2002. godine, samoodrživost Doma mladih je bila svakodnevna praksa. Tada ovu instituciju nije finansirao niko od lokalnih vlasti, koje u tom periodu nisu željele ni preuzeti osnivačka prava nad njom. Samoodrživost Doma mladih svih tih deset godina, riječima Mirjane Tahirović, ratne direktorica Doma mladih, osiguravala se kroz donacije i zajedničke projekte sa organizacijom Holandski gradovi za Tuzlu kao i kroz rad sa ostalim stranim nevladinim organizacijama, pri čemu su “svi uposlenici redovno primali platu i nikome nije bio prekinut radni staž”.

Svjedočanstvo Mirjane Tahirović o ratnim i poslijeratnim godinama rada Doma mladih ocrtava borbu za bogatu kulturnu produkciju, ali i borbu za očuvanje ove institucije kulture za mlade. Godine 1992., „ozbiljna naoružana petorka” došla je da iseli Dom mladih i zauzme objekat za specijalnu vojnu jedinicu - namjera za koju nije znao ni opštinski krizni štab. Zbog ovoga pokušaja, Opštinsko vijeće Tuzle donosi odluku da se  institucije kulture stavljaju pod zaštitu jer su od posebnog društvenog interesa. Drugi put kada je Dom mladih Tuzla trebao biti iseljen, kako Mirjana Tahirović navodi, bilo je nekada 2000. godine, kada je zgrada Doma mladih trebala biti stavljena na raspolaganje Međunarodnoj galeriji portreta. Iako jedna od rijetkih institucija kulture u državi koja je imala vlasništvo nas objektom, Dom mladih je bio prinuđen da dokazuje vlasništvo i vadi novu katastarsku dokumentaciju. Svjedočenje Mirjane Tahirović daje jasnu sliku sakaćenja društvenog prostora Doma mladih i njegovo pretvaranje u administrativni centar bez kapaciteta i znanja za produkciju.

Novosonovani Centar za kulturu Tuzla ima pred sobom izbor: da okupi mlade na izgradnji i produkciji kulture kao društvene svojine van klijentelističke partijske logike ili da prati započetu partijsku logiku ukrupnjivanja kapitala. Za sada je bolno očigledno jedino to da u Tuzli nema doma za mlade.

 

Dom kulture